Brevet Pannon 300

3 Srpanj 2017

 

 

Krasno jutro, sunčeko daje na znanje da bude raspoloženo, ekipa se sakuplja, spremamo se. Par uvodnih riječi i savjeta za vožnju i pred nama je nekih 320 km sa 1700 mnv vožnje uz granicu triju država; Madžarske, Austrije i Hrvatske po krajevima koje nastanjuju Gradiščanski Hrvati. Za ovu vožnju testiram Haibike Afair 8.6 bicikl koji mi je ustupio Huni Bike Shop i nadam se dobroj zabavi.

 

Od samoga starta raspoloženje kompletne ekipe je baš vrhunsko i solidnom brzinom krećemo u cjelodnevnu avanturu. Sunce već pokazuje da će na njega trebati računati a i vjetar već polako nagovještava da je željan druženja sa nama. Na svoj sam Garmin ubacio rutu i dodatnu vanjsku bateriju tako da znam da će izdržati cijeli dan. Imam dva bidona i par čokoladica. Za sve ostalo se pobrinuo organizator Neno tako da ne treba nositi puno dodatne opreme.

 

Vozimo u grupi i izmjenjujemo se na čelnoj poziciji. Bicikl mi nevjerojatno dobro “leži” i bez problema i napora često i preko reda odlazim naprijed kako bih mogao osjetiti kako “se gazi”. Bicikl je opremljen Shimano Ultegra grupacijom, a mjenjači su električni i funkcioniraju besprijekorno. Mijenjanje brzina je upravo nevjerojatno zabavno jer uz svako mijenjanje se čuje zvuk shiftera koji me podsjetio na scenu iz Terminatora. Ha ha ha jašem na Terminatoru :P

 

Krenule su se nizati kontrolne točke. Preljubazni nas domaćini dočekuju raznim delicijama i izborom napitaka. Prvi put uživo čujem taj stari hrvatski jezik i zvuči i upravo prekrasno. Izmjenjuju se granice. Ovako bez carinika upravo u zabavne i najslikovitije pokazuju koliko su u stvari nepotrebne. Ljudi se druže, rade i žive zajedno, a razlike u arhitekturi, načinu života i kulture su gotovo neprimjetne. Dolazimo i do naše krajnje točke, Koljnofa. To je selo u Madžarskoj naseljeno Hrvatima. Imaju lokalnu samoupravu, hrvatsku školu, a uskoro i vrtić i tu su za nas pripremili ručak i okrjepu.

 

Razdvojeni smo u dvije grupe koje imaju svoj tempo tako da smo mi taman kretali kad su stizali prvi iz druge grupe. Krećemo istim putem natrag. Opako sunce ali i dugo sjedenje na ručku ostavljaju tragove. Više od sunca noge mi je prikovalo dugotrajno mirovanje. Znam da morem “odverglati” kako bi se ponovno zagrijao i dobro mi je došla jedna grupa koja je krenula nešto brže. Valoviti teren te cijeli dan razvlači. Nisu to neki bregovi ali ih ima i ima i ima… Dolazi moj red da povučem i to sam napravio. Tempo mi jednostavno ne odgovara jer su mi noge nezagrijane i nakon što sam odradio svoj dio otišao sam na začelje i pustio ih da odu.

 

Od tada pa do cilja, nekih 120 km vozio sam sam. Sam protiv vjetra, uspona i madžarskoj off road asfalta! Sustigao sam grupu ispred mene kako uživaju u blagodatima svježe vode. Natočio sam bidone, popio vode i odmah krenuo bez pauze da se opet ne ohladim. Na Garminu imam ekran za navigaciju i ne gledam ni kadencu ni srčani ritam ni brzinu. Idem se družiti sa biciklom i vidjeti koliko mogu i kako.

 

Valoviti teren se nastavlja. Idete uzbrdo onako dobrano izmučeni od vrućine i kilometara i kad stignete na vrh nema odmora jer spust po madžarskom off road asfaltu je nešto što vam oduzima više koncentracije i snage od neumornog jakog čeonog vjetra. Kilometri ostaju iza mene. Dolazim do zadnje kontrolke. Pijem, točim bidone i jedem rastopljenu čokoladicu. Za nekih 5 minuta tu stižu me Robert i Valerije. Dok oni pečatiraju potvrde ja odlazim dalje. E tek tih 40ak kilometara je bila kalvarija. Asfalt je toliko uništen i zakrpan u 1000 nijansi sive da se skoro i ne isplati birati putanju. Na spustevima osjećam kako preko nekih rupa bicikl jednostavno doslovno leti, neke sitnije mi stvaraju bolove na dlanovima. Tražim vode na grobljima i polijevam je po asfaltu kako bi označio kolegama iza da je ima (iako vjerujem da se osušila jako brzo). Krajolik mi ne odaje gdje sam, a Garmin mi se ugasio tako da sam izgubio podatak o broju kilometara. Znak pokrajine Zala je prvo poznato i i znam da više ne mogu biti dalje ok 60 km od cilja. Već tu je asfalt daleko kvalitetniji i ruke se konačno malo odmaraju. Znak za biciklističku stazu i skrećem. Da ne povjeruješ. Nakon 400 metara nema staze. Ok bit će povratak na cestu ali banana! Staza nestaje doslovno u koprivama i kupinama. Ok bicikl u ruke čim više i gazi po šipražju. Nekoliko ogrebotina od trnja i opet sam na cesti. Nema više za danas biciklističke staze i točka!

 

Putokaz za Lenti mi je poznato područje i sad samo treba odpedalirati do kraja. Palim žmigalice da se čim bolje vidim na cesti jer je prometno. Carina i most i eto me na zadnjoj kontrolki. 5 minuta kasnije eto i mojih kolega Roberta i Valerija sa hvalospjevima istom onom madžarskom asfaltu. Naručujemo klopu i cugu i konačno se odmaramo.

 

Brevet Pannon 300 je bio odlično organiziran i dobro isplaniran, ali bez obzira koliko sam odličan bicikl vozio za Madžarski off road asfalt jedini logičan odgovor je MTB (a možda i fully verzija).

 

 

 

autor:  Tihomir Baranašić