HardCro 2016 by Dado

9 Srpanj 2017

Prošlo je već desetak dana od kada sam završio najtežu utrku u životu. Bolovi polako nestaju, rane zacjeljuju i vrijeme je da se prisjetim svih lijepih i onih manje lijepih trenutaka proživljenih na utrci.

HardCro Ultra race najduža je i najteža utrka održana u Hrvatskoj. Start na Prevlaci, kontrolne točke u Savudriji i Svetom Martinu na Muri, trebalo je prijeći za 110 sati te proći ciljem u Iloku.

Od kada sam na Facebooku vidio da se organizira HardCro počeo sam razmišljati da li probati odvoziti tako nešto. Prijavio sam se na zadnji dan prijava. S uplatom startnine isto sam čekao zadnji dan. Nisam bio siguran da mogu to odvoziti. Uz sve prijavljene ultraše,  trostruke i deseterostruke ironmane, RAAMovce i ostale dugoprugaše i prekaljene bicikliste osjećao sam se kao totalni autsajder. Al svejedno, idem dati sve od sebe i probati odvoziti u vremenskom limitu.

Najveći problem mi je naravno bio adekvatni cestovni bicikl jer nema baš smisla ovo pokušavati voziti na montiću. Tu su uskočili Vladimir i Tomislav Hunjak iz Huni bike shopa u suradnji sa Haibike-om. Osigurali su mi vrhunski cestovni bicikl Haibike Affair 8.60. Uz njega su mi dali i svu potrebnu opremu na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Uvijek su spremni pomoći oko servisa bicikla, nabavke opreme ili dati stručan savjet. Tako da ih toplo preporučam svima koji se  spremaju u kupovinu bicikla ili opreme za bicikl.

Na Facebooku sam upoznao ekipu s kojom sam i krenuo u ovu avanturu. Ivan Heged, Matija Kovačević i Robert Bogdanić aka Maks, a kasnije nas se priključuje i Danijel Horvat. Polako smo dogovarali detalje oko prijevoza, smještaja i same utrke.

I konačno je došao taj dan. Dogovorili smo da putujemo do Prevlake tj. do Molunata, gdje je bio kamp utrke, već u subotu ujutro. U 8 sati nalazimo se u Zagrebu kod  rent-a cara. Uz sve peripetije  već oko 10 sati krećemo na put.

U Molunat stižemo predvečer, čekiramo se u kampu i smještamo u apartmanu. Večer provodimo u druženju s ostalim natjecateljima uz roštilj i lokalna vina. U nedjelju je bio u planu izlet do bokokotorskog zaljeva ali zbog loše prognoze odustajemo od toga i dan provodimo u pripremi opreme i bicikala, te izjedanju velikih količina bolonjeza i špageta. Kuhanje su odlično odradili Ivan i Matija. Maks je bio zadužen za kvalitetan humor. Popodne je odrađen i posljednji brifing svih natjecatelja. Buđenje u ponedjeljak je bilo dosta rano, odrađujemo posljednje pripreme, doručak i krećemo prema startu.

Do Prevlake imamo 15ak km bicikliranja, taman za lagano zagrijavanje.  Start je kronometarski, svake minute starta jedan natjecatelj. Zbog odustalih natjecatelja nekad je razmak između starta dva natjecatelja i 2 ili 3 minute. Prva u 9:00 starta Heike Priess kao jedina natjecateljica. Ja sam na redu u 9:52 kao pretposljednji, jer je ždrijebom tako određeno. Na startu priznajem direktoru utrke Kornélu Borosu da me trta. Daje mi savjete kako voziti, sudac utrke Josip Kresonja odbrojava i krećem.

Prvi kilometri se okreću, raspoloženje je dobro. I sada mi došlo do mozga da još nisam odlučio kuda ću voziti, uz obalu ili u unutrašnjosti. Nakon nekih 40ak km stajem kod dućana jer nemam više vode. Čim sam stao evo prvog poziva i poruka. „Kaje, kaj si stal? Idemooo!!!“ Kod Čilipa prvi i zadnji puta vidim Danijela, skrenuo kod benge da malo odmori. Nažalost je kasnije imao peh. Izgubio je gps tracker, puno vremena je potrošio na traženje i nije ga našao. Ipak je nakon prespavane noći kod kuće odlučio nastaviti prema Iloku bez obzira što više nije bio u utrci. Respect!   Malo prije Dubrovnika srećem i Maksa. On je rano imao defekt, razletjela mu se stražnja vanjska guma. Od Čilipa do Dubrovnika je bio najgori promet, zbog turista koji avionima dolaze u Dubrovnik. Prema Neumu se promet normalizira. Na graničnom prijelazu u Neumu doživljavam saobračajku. U trenutku kad sam policajcu dao osobnu osjetio sam da me nešto gura od iza. Albanac mi stisnuo bicikl s autom tako da smo se jedva odvojili. Stražnji kotač je bio pred savijanjem. Na sreću prošlo je bez posljedica.

I dalje ne znam kud ću voziti. Dolazim do Ploča, tj. do skretanja prema Vrgorcu. Tu stoje dvoje biciklista i vidim da su u istoj dilemi. Odlučuju se za unutrašnjost, pa i ja krećem za njima. Bili su to Ivan Puja Iz Beograda i Boris Pupič iz Črnomelja u Sloveniji. Uskoro stajemo na kavi i osvježenju. Evo i Maksa koji nam se pridružuje. Dalje krećem za njim ali ga ne mogu pratiti. Na jednom usponu odustajem i usporavam. On juri jer do pola noći mora biti u Sinju gdje ga u jednom kafiću čeka nova guma. Više ga ne vidim do podjele medalja u Iloku. Oko Zagvozda se počinje mračiti. Stajem, sjedam uz cestu i najradije bih tu zaspao. Nakon par minuta odmora krećem i uskoro sustižem Ivana i Borisa. Oko 23 h stajemo u Cisti Provo na kavi. Konobarica je već oprala automat za kavu pa pijemo kolu. Gazdarica se iskupljuje punim bidonima vrućeg čaja. To je bio spas za hladnu noć. Koju grešku sam napravio kad sam duge hlače poslao u Ilok jer sam mislio da mi neće trebati. Zato ću se ovu i sljedeće dvije noći smrzavati.

U Sinju oko 2 ujutro mislimo da doživljavamo fatamorganu. Al nije bila fatamorgana, vrata od pekarne su stvarno bila otvorena. Ubijamo se u mesnim burecima. Nastavljamo uz Peručko jezero do Knina koji nas dočekuje u magli. Na benzinskoj pijemo kavu i penjemo se prema Gračacu. Tu na terasi jednog restorana uspijevam prileći na klupici nekih 20 minuta. Dalje se vozimo Likom, prolazimo kroz Gospić, Otočac i oko 6 popodne se spuštamo u Senj. Boris nastavlja voziti a Ivan i ja sjedamo nešto konkretno pojesti. Ivan dobiva dojavu da nam se približava Ivan Heged. Zovem ga i on nam se pridružuje na ručku. Opet se jede bolonjez. Heged juri naprijed, odmorniji je jer je noć prije spavao. Mislim da je njegova taktika sa dužim stankama za spavanje bila bolja. Mi skoro i nismo spavali i zato smo bili kao zombiji na cesti. Opasnost za sebe i ostale u prometu.

U Rijeci smo taman kad završava utakmica Hrvatska – Španjolska. Svi su pohrlili slaviti na ulice, počinje jurnjava autima po gradu i to nas dosta usporava. U Matuljima nas čekaju Boris i Ivan. Punimo zalihe na benzinskoj i krećemo na Učku. Na spustu se jedva uspijevam održati na biciklu od drhtanja. Boris buši gumu i tu ga ostavljamo. Oko Buzeta se počinje daniti.

I sad je vrijeme za najjaču priču HardCro-a. Tzv. Hegedovo „stravično“ skračivanje. Naime, Strava je pokazala da je najbliže do Savudrije tako da kod Istarskih toplica skrenemo u brda i guramo bicikle na usponima od 12-16 %. Tek na vrhu odustajemo od ideje i spuštamo se do Livada. Gubimo 2 sata, dobru volju i  nešto snage, ali nema veze, anegdota ostaje za sva vremena. Barem smo doživjeli pogled na Motovun koji u tom trenutku izranja iz magle debelo ispod nas. Nastavljamo uz dolinu Mirne, preko Nove Vasi, Brtonigle i Umaga do Savudrije. Oko Nove Vasi Puji puca lanac. Gubimo nešto vremena ali Heged maestralno odrađuje prvo krpanje lanca u životu. U Savudriji nas na check pointu dočekuje Boris. On se nije gubio po Istri i spreman je za pokret. Praznimo lunch pakete, brzinsko tuširanje i Puja i ja krećemo nazad. Heged ostaje odspavati par sati. Mi spavamo na biciklima. Kod Motovuna se po ne znam koji puta budim na lijevoj bankini. Kod Učke nas sustiže Matija, a i Boris čeka u hladovini. Krećemo na strmi uspon. Većinu uspona smo gurali bicikle jer je nemoguće voziti. Izvor kod Vele Učke nas diže iz mrtvih. Osvježavamo se, punimo bidone i još malo do vrha Učke. Na spustu nam Boris i Matija bježe. Ivan i ja stajemo u Matuljima u jednom restoranu. Big mistake! Gore splačine nisao u životu jeo. U goloj juhi sam uz nešto kao rezance dobio i dvije velike dlake. Vadim ih pred konobaricom a ona se pravi da ne vidi. Naravno da nemaju skoro ništa iz jelovnika nego nam debela mađarica određuje što ćemo jesti. I naravno da je bilo nejestivo. Ostavljamo pola porcije i spuštamo se prema Rijeci.

Sad slijedi najteži dio utrke, noćni uspon od Grobnika do Gornjeg Jelenja po buri. Na Grobniku nas kod Gostione Putniku čeka Boris stisnut uz zid. Bura pojačava, razmišljamo da ovdje prespavamo ali ipak krećemo dalje. Ne mogu opisati agoniju koju proživljavamo sljedećih nekoliko sati. Hladnoću, buru, neispavanost, halucinacije… Najradije bih se stisnuo uz neki kamen u šumi i odspavao do jutra. Ali idemo dalje, još samo 35 km do Delnica. Ivanu pada na pamet genijalna ideja, da se razgovorom pokušamo održati budnima. Nakon dvije rečenice pokazalo se da ideja i nije toliko genijalna i nastavljamo voziti spavajući. U Delnicama smo oko pola 3 ujutro. Odlučujemo da smo dosta glumili kamikaze po cesti i da trebamo odspavati u komadu 2-3 sata.  Na benzinskoj probam dogovoriti da nam daju da u skladištu odspavamo. Nisu nam dali. Ali smo dobili savjet da je dobro na takvim putovanjima imati vreću za spavanje. Upućuju nas u lovački dom, tamo bi trebao biti netko dežuran. Preko puta benzinske je pekara pa idem i tamo okušati sreću. I tu dobivam super savjete. Naime, trebali smo se najaviti jer sad je 3 u noći i svi spavaju. Ali u hotelu bi trebao biti netko dežuran. Na vratima hotela je kontakt broj. Zovem i uskoro otvara lik ali nas ne može pustiti unutra ako ne uzmemo sobu s doručkom. Nakon dosta moljakanja pušta nas da u predvorju hotela na stolcima odspavamo do 5 jer u pola 6 dolazi čistačica i ne želi imati probleme. Bilo je to sat i pol najslađeg spavanja ikad.

U 5 krećemo dalje. Osjećam se super jer znam da je većina uspona i smrzavanja iza nas. Prolazimo kroz Skrad, Severin na Kupi i tu negdje na jednom spustu mi se učinilo da vidim poznatu facu na biciklu. Bila je to Jelena Sekelj koja kreće na putovanje po kvarnerskim otocima i Istri. Pričamo par minuta, slikamo se za fejs i jurimo dalje. Ivan primjećuje da sam u tzv. alfa stanju. Tijelo je zaboravilo sve prošle napore i klačim kao da smo tek krenuli. Tako je bilo cijeli treći dan. Prolazimo kroz Karlovac i već smo nadomak Zagrebu.  U Podsusedu stajemo u Pile&Vile, pijemo kavu i punimo bidone izotonikom. Nedugo nakon toga gubimo Borisa i on ne stiže u vremenskom roku do sv. Martina pa je morao odustati od utrke. Na spustu s Veternice se skližem preko pruge i padam. Koljeno krvari ali nema veze.

Oko 19:40 sam na drugoj kontrolki, u toplicama sv. Martin gdje su nam priredili super doček. Bilo je u planu odspavati 4 sata. Ali poslije tuširanja i večere zadržavamo  se u pubu i vrijeme brzo leti u ugodnom društvu. Liježem u 22:45. U 23:45 zvoni budilica jer je u 24:00 pokret. Konačno topla noć i brzo napredujemo do Koprivnice gdje se spajamo na podravsku magistralu. Sustiže nas Matija koji je odspavao par sati na terasi kafića.  Kod Slatine skrećemo lijevo za Donji Miholjac jer je navodno manje prometno. U Miholjcu nas sustiže legenda ovogodišnjeg HardCro-a, Max Kraus iz Njemačke. Diskvalificiran jer je već na početku krenuo voziti kroz Bosnu, a na povratku iz Savudrije i kroz Sloveniju. Ali njemu to ne igra ulogu, ne doživljava utrku kao HardCro nego kao HardEU i s veseljem klači prema Iloku. Max i Ivan jure naprijed a Matija i ja laganini. Stajemo u restoranu Jelengrad u Petrijevcima i u debeloj hladovini odmaramo skoro sat vremena. Po Osijeku se malo gubimo. Slijedi grand finale, posljednjih 70ak kilometara.

U Vukovaru radim glupost, stišćem po pedali i speklo me u desnom koljenu. Posljednjih 35 km postaje pakao. Svaku uzbrdicu guram bicikl. Matija me čeka. Na posljednjem kilometru nas sustiže Heged i juri pokraj nas kao pored turskog groblja. Sav pod adrenalinom ne kuži da nismo u isto vrijeme startali i da nema veze ako nas sad prestigne, više ne može utjecati na ukupni poredak. U šprintu mu se pridružuje Matija a ja lagano minutu iza njih ulazim u cilj poslije 108 sati i 1 minute provedenih na utrci. Nema euforije, još si moramo pronaći smještaj a već je 10 sati navečer. Hrvoje Jurić nam pomaže oko prijevoza stvari do pansiona. Tuširamo se i večeramo. Imao sam u planu popiti par piva ali i jedno malo je bilo dovoljno. Jedva sam se dovukao do kreveta.

U subotu je na terasi hotela Dunav održana podjela medalja i svečani ručak. Prepričavana su iskustva i doživljaji s utrke i počeli su dogovori za sljedeće izdanje HardCro-a J. Od 44 biciklista, koliko nas je startalo na Prevlaci, 28 nas je završilo utrku u vremenskom limitu.

I što reći na kraju… Jedno nezaboravno iskustvo za koje još ne znam da li ću ga ponavljati i sljedeće godine. O tome ću razmišljati kad se oporavim od ovogodišnjeg izdanja. Zahvaljujem organizatorima Kornélu Borosu i Ivanu Rogiću, ekipi s kojom sam vozio utrku, Mihaelu i Nini koji su uvijek bili pred ekranom i navigirali me kad je trebalo, svima koji su pratili točkice, slali poruke i zvali. Naravno, najveća zahvala ide Vladimiru i Tomislavu Hunjaku iz Huni Bike Shopa jer su mi osigurali vrhunski bicikl koji je bez greške odradio cijelu utrku.

 

Davorin Habunek

 

 

autor:  Tomislav Hunjak