Kad zaredaju greške - Kajkavijana 2016

13 Lipanj 2017

 

Dijelove i citate Marphyjevog zakona svi smo čuli, citirali, čitali i proklinjali no vrlo često upravo Marfijev zakon daje jedino smisleno opravdanje slijeda događaja koji nam se dogode. Naravno, naš je utjecaj na događanja krucijalan i kad sve krene nizbrdo preuzima Marphy :)

 

Pa krenimo redom. Prema broju sakupljenih majica ovo mi je bila sedma Kajkavijana. Rekao bi čovjek, skupilo se podosta iskustva no za napravit grešku nikada niste pre iskusni. Opet ovoga me puta “izvuklo” ipak to iskustvo na kraju kad je tijelo reklo good bye no nakon detaljne analize ipak sam napravio nevjerovatan broj pogrešaka. 

 

Od samog planiranja sam znao da će ovogodišnja Kajkavijana biti sporije vožena s većim brojem stanki jer sam se odlučio povesti dvojicu kolega iz kluba, Damira i Josipa koji nisu nikad sudjelovali u ovakvoj vrsti natjecanja, a i Valentina i Lovro iako vrhunski pripremljeni ipak ne znaju što ih doista čeka ovoga dana. Boki je bio jedini član ekipe koji je to več prošao sa mnom i jedini koji je realno znao što nas sve čeka i kako se nositi sa svime. Dakle grupa od 6 avanturista krenula je sa startne crte u ponoć sa Kapucinskog trga.

 

Noć je ugodna za vožnju, raspoloženje odlično, ekipa puknuta ko uvijek i svemir je idealnom balansu :) Klasika prema Ivi uz razgovor sa znancima. Policijska pratnja pod rotirkama mami radoznale i začuđene poglede iz kafića. Dolazi Ivanec i uspon na Ivu. Sve je ok i kako treba biti. Penjemo se i sve je hladnije. Prognoze obećavaju i moguće pljuskove. Nije frka spremni smo. Bokor ide odlično i nestaje u noći sa Valentinom i Lovrom. Damir i Josip su sa mnom u grupi. Dolazimo na vrh, Čekiramo i fiju prema Ravnoj Gori.

Grupa se povećala. Sad nas je desetak. Ok nije bad često sam ovih godina bio turistički vodič na Kajkavijani natjecateljima koji su se loše pripremili. Prije spusta ih upozoravam na razmak, Damir ostaje na začelju da bi pazil da se kome kaj ne dogodi,.... Uvježbana koreografija. Pred usponom stajem da se na brzinu skinemo, jedemo, pijemo i sl. i kužim da nema Damira. Zadnja dvojica dolaze. Di je Damir? Pukla mu guma! Ostavili ste člana grupe u noći s gumidefektom???

 

Krasno! Sjedam na bike i natrag pomoć Damiru. Žurim se, a iza mene su i Boki i Josip. Čovjeka se ne ostavlja samoga s kvarom! Nikad! I točka.

 

Nakon što smo se ponovno okupili odlučujem stati i napraviti pauzu i “dopustiti” grupi da nas ostavi. Izgubili smo na vremenu ali to nam nije važno jer nam je ovogodišnji cilj završetak uz minimalne “žrtve”.

 

Ovako smanjena grupa penje se na Ravnu Goru. Damiru pucaju munje iz koljena ali ide konstantno i znam da će biti ok. Na vrhu nas čeka ekipa. Odugovlačimo s pokretom. Nikako da krenu. Odlučujem se za pokret jer nije više imalo smisla kopati nos i češkati se iza uha. Idemo u kontra smjeru na iznenađenje ekipe. Okreću bicikle i za nama. Uh! Na prvom raskrižju ideja. Skrećem desno i ekipu dovodim u krugu na isto mjesti. Ok shvatili su moj suptilni mig :) Sorry ekipa ali čovjek se NIKAD ne ostavlja sam sa kvarom još k tome u noći s hrpom opreme na bajku da ga nemreš niti okrenuti da bi skinuo kotač.

 

 

Od tud na dalje smo nas šestoro u grupi. Magla je ujutro oko Trakoščana spustila temperaturu i bilo je doista hladno. Uspon na Strahinjšćicu je prošao po planu i sve je super! Ekipa je vesela, dobro idemo, sunce polako diže temperaturu. Strogača je ove godine priuštila predivan pogled na Zagorje sa pramenovima magle i od tud ide nova ruta za novu kontrolnu točku.

Idemo prema Gornjoj Bistri. Put prema tamo mi je napravio Garmin i jedino što mogu reči za taj dio trke je katastrofa. Milijarda automobila, kamiona, kombija i svega ostalog u jutarnjoj nervoznoj žurbi po cestama koje se obnavljaju je razlog zašto moj sportak večinu vremena skuplja prašinu u podrumu. Ok znam da je INA Delta rally zaslužan za to ali… Jednostavno ne volim se nalaziti na takvim mjestima. Susrećemo natjecatelje iz suprotnog smjera. Malo me ćudi što ide prema nama jer znam da mi je Garmin napravio rutu koja ide za Lobor po drugim prometnicama, ali ok. Svatko bira svoj put. Dolazimo do Gornje Bistre. čekiramo i pravac Lobor. Podsvijest mi govori da nešto nije u redu jer su svi natjecatelji u povratku išli istom rutom ali znam da kad sam programirao Garmina nisam išao do Marije Bistrice (zbog rallya). Ipak zaustavljam grupu da prodiskutiramo. Nabrajaju mi imena mjesta no meni to ne pomaže. Grupa odlučuje da nas vodi Garmin. Greška broj jedan kako će se ispostaviti kasnije. Jurimo garminovom rutom. Garmin daje znak za skretanje u lijevo no ispred nas je policijska blokada. Stop! Nema prolaza prije deset minuta cesta je zatvorena. Uh shit! Nikakva rasprava ni treptanje okicama ne pomaže. Okret. U takvim situacijama uvijek “pitam” mojeg Garmina kuda. On napravi novu rutu i veli desno u brege. Greška broj dva! Nije ti ovo ravno Međimurje dragi moj. Garmin nam je priuštil strmine kojih se niti zadnjih 300 metara Kalnika ne srami. Uh shit! Malo Garmin, malo lokalci pred trgovinom i eto nas pred asfaltom. Ali banana dragi moj. Blokada prometnice. Ovdje su ipak daleko ljubazniji i dopuštaju nam da prijeđemo cestu i još nas upućuju kako da najbrže stignemo na željeno mjesto. Hvala dečkima iz HAKa.

 

Konačno smo stigli na asfalt, na onu istu cestu koju sam zamrzio i prvi puta, i konstatirali smo da smo ovom egshibicijom ostali “kraći” za 1.30 h ali smo si uredno natukli par stotima metara nadmorske. Krasno. 

 

Konačno idemo prema Loboru. Umor i pogrešne odluke ostavili su traga. Preispitujem sve nekoliko puta. Nisam zadovoljan razvojem događaja. Ok puno je informacija došlo u 5 do 12 ali trebao sam vjerovati svim natjecateljima koji su se vračali istom rutom.

 

Nakon Lobora dolazi najteži dio Kajkavijane. Drugi uspon na Ivu. I prije sam uredno skako na nekim dijelovima sa bicikla i pješačio ih ali ove godine to je bilo više pješačenja nego vožnje! Sve se u meni “strgalo”. Interesantno je da nema grčeva i sl. ali ne mogu okretati pedale i ne mogu. Jedino što mi pada na pamet je poslati ekipu neka idu a ja budem stigel. Odustajanje nije opcija, ali zbog mojeg stanja ekipa “pada” jer me čekaju. Uzimam gel i vode. Tražim 10 minuta pauze pa da probam još jedno “upaliti”. Ustajem i krećemo dalje. Nije mi bolje ali ni gore što je već nešto. Dolazimo konačno na dio koji je spojen s usponom iz Prigorca. Ok taj dio znam svaki zavoj i lakše mi je. Polako se ponovno budim. Na vrhu jedemo tjesteninu. Domaćini se čude kako smo tihi. Razmišljam o spustu u ovakvom stanju. Bit će to opasno jer mi je koncentracija nikakva. Sabirem misli i gutam tjesteninu. Pokret. Oprezno krećem. Nije kako bih volio ali ok idem prema dolje. Grupa mi se drži iza mene kako bi pritisak bio što manji. Sa svakim metrom osjećam se sve bolje i bolje. Do skretanja za Ham Pokojec osjećam se ko novi :p 

 

Doslovno jurimo prema Pokojcu. Usponi idu sasvim ok. Čekiramo na Grebenu i Ham Pokojcu i fiju za Brišku. Na briški srećemo ekipu u dobrom raspoloženju. Čude se našoj Valentini, a ona razvukla osmijeh od uha do uha i zeza se. Od Briške ona ne smije biti u peletonu i odlazi na čelo kolone pa za Varaždin. E razvukla ona zadnjih desetak kilometara i prek 36 pa nek se vidi ko je gazda. Svaka čast Tina!

 

Na Kapucinskom nas dočekuju domaćini, natjecatelji i radoznala publika. Čestitke Valentini koja je pobijedila ove godine. Izuzetna je to djevojka ali ima i veliku pomoć svog anđela čuvara Lovre. Strašan su par i ovako mladi, motivirani i šašavi pred sobom sigurno imaju još puno sportskih izazova koje će završiti. Ostatak je ekipe i više nego ispunio moja i njihova očekivanja. 

 

Damir je nakon serije nesretnih okolnosti i povreda konačno završio pravi ultramaraton. Energija i posvećenost koju je uložio u taj pothvat je nevjerovatna. Skidam kapu kolega. Josip je punokrvnom sportašu ovakav je izazov za njega u stvari preispitivanje svojih granica i to je odradio kako treba. Bokor. Eh Bokor je stara manga na ovom terenu. Znal je sve kaj ga čeka i ipak se dal nagovoriti! Ha, ha, ha ja ga stvarno nemrem razmeti! Kumeeeee :P

 

Meni je ovo nakon prve koju nisam završil definitivno najteža Kajkavijana i dobro budem je zapamtil.

 

Za kraj da pohvalim Ase koji su si i ove godine dali truda da organiziraju ovaj krasan biciklistički vikend za sve nas željne avanture.

autor:  Tihomir Baranašić